Jebenti život!

Bas poslje nocne smjene iz proslog posta dobijen materinu poruku kako je cula za veliku tragediju i pita me jel istina? Osikle mi se noge. Odma san promislila da mi je neko od prijatelja poginija, nisan znala sta bi prije. Pitan je sta je čula a ona mi u siframa pita jel sve u redu sa rodicinin ćaćon i da vozin pomalo doma. Zoven rodice niko se ne javlja, vozin doma, cini mi se satima, nikako stic. Isprid kuce policija, docekaju me i kazu mi da je umra. Čovik s kojin san zivila svako lito kad bi dosli na selo, čovik koji me u Kanadi primija ko svoju ćer, čovik koji mi je bija veliki oslonac, čovik koji mi je otvorija oči u važnin trenutcima, čovik kojem nikad nije bilo teško napravit išta za mene. Ma šta čovik… LJUDINA!
I sad je mrtav? U 59. godini života? Nemoguće! Izgleda je bolje od covika od 30 godina, bija je moderan, s njim si moga pricat o cemu god oces. Rekla san mu neke stvari šta nisan svojin roditeljima, zato sta je razumija svakoga i uvik je ima dobar savijet. Sidila bi s njim do 3 sata po noći i pričala o životu. Jednostavno bi govorija sve šta san mislila i ohrabriva me svojin ričima. Nakon maratonskog razgovora covik bi se osijeća em umoran (jer su trajali 3-5 sati) em siguran u svoje odluke i hrabar borit se za svoje misto pod suncen. Uvik je govorija: “Pomalo” a u drugom trenu: “Vrime leti”. Uvik je bija spreman bezuvjetno pomoc. Znan da zvuci ko klisej, o mrtvima se uvik govori najlipse al ovo je bija poseban covik. Najbolji sta san ikad upoznala. Ka sta mi je rodjak reka: “Moga si mu pljunit u lice on bi ti i dalje bija najbolji prijatelj”. Uvik je skaka svakome u pomoc, ponudija bi se i prije nego bi ga pita. Kad bi tribala savijet samo bi sila pokraj njega (prije bi otisla napit se i u wc jer san znala da će potrajat) i bez da bi ista spomenila on bi zna sta me muči. Uvik je govorija glasno i prije bi ti doslo do mozga to sta ti savjetuje. Isto tako nikad se nije miša u važne odluke, pogura bi te i pustija da sam odlucis a poslje reka: “Svaka čast, dobro si napravila”. Ima je toliko ljubavi u sebi i branija je i najgoreg neprijatelja. To mi nikad nije bilo jasno, kako u svakome mozes nac nesto dobro? Čak je bija jedini kojem je sviđalo sve šta bi skuvala. (Ko je ikad proba moju hranu zna o cemu govorin). Ako bi bilo grozno za ist i cak ni ja ne bi mogla ručat on bi reka: “Ko ga jebe, poist će se”, i nametija bi pun pijat 🙂
Sićan se kad bi liti doša kod nas, kratke gaće i majica bez rukava, raširija bi ruke i sa osmjehom viknija: “Di ste Jelaši”? Bacija bi majicu na stolicu, popipa pivu i reka da je stavimo u zamrzivač. Kad bi ga moji pitali moze li me ranit (jer san ukupno oko 2 godine zivila kod njega) reka bi kako me nije skupo ranit, da nista ne jiden, najlakse kupit kesu čipsa i ona je mirna cili dan al zato koliko wc papira potroši da ne može napripravit nikako. Moj caca bi doda kako triba stavit kameru u wc i snimat šta radin s papiron pa bi se cerili.
Evo dok ovo pisen jos mi ne dolazi do mozga da vise nije tu. Jos neki dan smo pricali kako ce se vratit na selo za par godina. To mu je bila velika zelja, zivit u tzv. pustinji, u kuci u kojoj se rodija. Eto otisa je prije nego je uspija napravit jedinu stvar koju je zelija za sebe, nista drugo mu nije bilo važno. Volija je svoju familiju vise nego ista i to je pokaziva ko nijedan muskarac kojeg znam ali Hrvatska je imala posebno misto u njegovom srcu, srcu sta je puklo od dobrote. Sad ce tamo i počivat, u svojoj domovini.
Ovaj post i nije zanimljiv za vecinu ljudi, pogotovo za one koji ga nisu znali, ne zanima me, ovo mi je bija jedan od nacina da malo izbacin iz sebe osjecaje koje pokusavan sakrit jer doma ne zelin rastuzit nikoga vise nego su tuzni sada.
A boli me.
Otisa je prerano i ostavija nas da se snalazimo kako znamo. Bit ce jako tesko popunit prazninu koja je ostala iza njega. Kad bi usa u prostoriju bila ga je puna kuća, nisi ga moga ne primjetit, uvik je bija vesel a znan da ga zivot nije mazija. Sad su nan ostale uspomene i slike koje cu uvik rado pogledat. Jedna od mojih najdrazih je bila kad se ruga naocalama od 400-500 doll.

Znan samo da cu se uvik sicat njegovih rici, osmjeha i kratkih gaća koje je diza poviš pupka 😀
Gledaj na nas od gori i ako triba drzi nan lekcije cilu noć u snu 😉
Počivaj u miru i neka ti je laka hrvatska zemlja koju si toliko volija!